Da li je na pomolu konačno rješenje krize oko Zapadne Sahare?

Autor: Osman Softić

Još jedna muslimanska država, Kraljevina Maroko, odlučila je nedavno normalizirati odnose i uspostaviti diplomatske veze s Izraelom. Prije Maroka, to su učinile Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrejn i Sudan. Ova politička odluka marokanskih vlasti naišla je na osudu Palestinaca i nekih islamskih zemalja, posebno Irana, ali i pojedinih islamskih pokreta u samom Maroku, iako su islamisti, koje predvodi Partija Pravde i Razvoja (PJD), a koju je osnovao Abdelkerim El-Khatib, u Maroku na vlasti od 2011. Međutim, ključne poluge vlasti u Maroku drži vladajuća monarhija Alaouita, na čelu sa kraljem Mohammedom VI. Ova dinastija Marokom vlada od polovine 17. stoljeća, uključujući i moderni period od početka 20. Soljeća, kad je Maroko egzistirao kao zajednički protektorat Francuske i Španije koje su upravljale Marokom međusobno podijelivši njegovu teritoriju.

Uporedo s odlukom Maroka da normalizira odnose sa Izraelom pojavila se i prijetnja obnavljanjem oružanog sukoba između Maroka i gerilskog pokreta Polisario. Radi se o zamrznutom oružanom sukobu koji tavori više od tri decenije a koji bi mogao dodatno destabilizirati ovaj strateški važan dio sjeverozapadne Afrike. Geografska regija Zapadna Sahara nije suverena država, iako ju je priznalo preko 80 članica Ujedinjennih Nacija. Pola zemalja koje su je priznale u međuvremenu su povukle to priznanje. Polisario je proteklih dana ponovo pozvao Maroko da povuče svoje oružane snage sa teritorije Zapadne Sahare ili će u protivnom ovaj gerilski pokret ponovo povesti oružani sukob za oslobođenje Zapadne Sahare.

Trumpova ‘deal-making diplomacija’

Maroko polaže pravo suvereniteta nad Zapadnom Saharom od 1975. i ovaj komad pustinje od 266,000 kvadratnih km tretira svojim teritorijem, koji naziva južnom regijom. Maroko kontrolira 80 posto Zapadne Sahare koja, manjim dijelom od 28 km graniči sa Alžirom, dok njen veći dio graniči sa Mauritanijom. Polisario kontrolira tek 20 posto teritorije Zapadne Sahare. Iako se Zapadna Sahara prema rezolucijama Ujedinjenih Nacija i pravnog mišljenja Međunarodnog suda u Hagu smatra ‘spornim teritorijem’, odlazeća američka administracija predsjednika Trumpa, 11. septembra 2020. priznala je suverenitet Maroka nad Zapadnom Saharom. Ovu odluku američke administracije potvrdio je i ambasador SAD-a u Rabatu, simbolično parafirajući najnoviju geografsku kartu Maroka za vrijeme svečane ceremonije u glavnom gradu Rabatu. Ozbiljniji analitičari ovakvu američki odluku izravno dovode u vezu sa marokanskim priznanjem Izraela i normalizacijom odnosa sa Tel Avivom i to u maniru Trumpove ‘deal-making diplomacije’. Ministar vanjskih poslova Maroka Naser Bourita označio je ovu američku odluku ‘velikim diplomatskim uspjehom njegove zemlje’ uprkos neriješenom sukobu i statusu Zapadne Sahare, sa stanovišta međunarodnog prava i rezolucija UN-a, od potpisivanja primirja između Maroka i Fronta Polisario 1991 do danas.

Polisario je oslobodlilački gerilski pokret socijalističke ideološke provenijencije, koji se od 1975. godine bori za nezavisnost Zapadne Sahare. Polisario je 1976. proglasio nezavisnu državu u egzilu, u ime Sahrawi populacije čiji broj se procijenjuje na oko pola miliona. Daleko nadmoćniji Maroko, pak, ima preko 36 miliona stanovnika. Sahrawi su u etnografskom smislu mješavina Berbera, Arapa i pripadnika crne afričke populacije. Insistiraju na etničkoj i kulturološkoj posebnosti i vlastitom identitetu i tvrde da su podanici posljednje kolonije u Africi, Zapadne Sahare, koju smatraju svojom jedinom domovinom. Zapadna Sahara je bivša španska kolonija nekoć poznata kao Španska Sahara. U kasnijem talasu dekolonizacije tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Španija je pristala povući se iz ovog dijela Afrike, prepustivši Zapadnu Saharu Maroku, koji ju je zauzeo i uspostavio kontrolu nad teritorijem. Manji dio Zapadne Sahare Španija je prepustila Mauritaniji, ali se Mauritanija nekoliko godina kasnije, nakon oružanog sukoba sa frontom Polisario, povukla, prepustivši dijelove Zapadne Sahare Polisariu.

‘Sahravijska Arapska Demokratska Republika’

Od tada, Polisario se zalaže za oslobođenje kompletne Zapadne Sahare, proglasivši se legitimnim predstavnikom Sahrawi populacije. Polisario je proglasio državu Zapadne Sahare u egzilu, poznatu kao ‘Sahravijska Arapska Demokratska Republika’ (SADR). Njeno sjedište se nalazi u gradu Tinduf, u istoimenoj pokrajini Alžira, na tromeđi između Mauritanije, Maroka i Zapadne Sahare. U ovoj alžirskoj pokrajini skoncentrirano je preko 50,000 izbjeglih Sahrawija koji se nalaze u izbjegličkim kampovima. Tinduf je strateški značajna regija za Alžir i u njemu se nalaze alžirske vojne baze i aerodrome, kojim je ova regija povezana sa alžirskom prijestolnicom na sjeveru i drugim dijelovima zemlje.  Od 1975. Alžir pruža glavnu finansijsku, vojnu, političku i diplomatsku podršku Frontu Polisario. Alžir takođe vojno obučava pripadnike ovog pokreta. Alžir je 1976. godine  osudio marokansku uspostavu kontrole nad Zapadnom Saharom označivši je ‘zločinačkom invazijom’. Od početka sukoba za kontrolu Zapadne Sahare, Alžir se na međunarodnom planu ozbiljno i kontinuirano suprotstavlja diplomatskim inicijativama Maroka da konflikt oko Zapadne Sahare pretvori u svoju pobjedu i to područje integrira kao dio Maroka. Rusija je osudila američku odluku da Zapadnu Saharu prizna kao dio Maroka. Mikhail Bogdanov, zamjenik šefa ruske diplomacije je ovakvu američke administracije nazvao ‘unilateralnom’ naglasivši da je time ‘prekršeno međunarodno pravo’. Podrška Moskve Frontu Polisari datira još iz perioda hladnog rata, kad je bivši SSSR nastojao preko Polisario-a i Zapadne Sahare izaći na strateški važnu obalu Atlanskog okeana kod strateški važnog Kanarskog otočja.

‘Rat u Pijesku’

Alžir i Maroko su 1963., još dok je Zapadna Sahara bila španska kolonija, vodile granični sukob za kontrolu dijela saharskog teritorija kod Tindufa, na koje je Maroko takođe polagao pravo posjeda, čemu se Alžir suprotstavio. Taj kratki rat poznat je kao ‘Rat u Pijesku’ (Harb Ar-Rimal). Posljedice ovog oružanog sukoba opterećivale su odnose ove dvije zemlje čak i nekoliko decenija poslije. U to vrijeme, revolucionarni Alžir imao je podršku Moskve, Egipta i Kube, dok je Washington podržavao Maroko. Ova ideološka pozadina iz doba bipolarne podjele svijeta i hladnog rata, dobrim dijelom se osjeti i danas, posebno u protivljljenju Alžira marokanskoj kontroli Zapadne Sahare, i bezuslovnoj podršci koju Alžir pruža Frontu Polisario i podršci Amerike i Izraela Kraljevini Maroko. To samo govori da je ono što se smatralo ideološkim sukobom u prošlom stoljeći zapravo takođe bilo geopolitički sukob kao što je i danas a da je uloga komunizma preuveličavana kao racionalizacija za geopolitičko nadmetanje.

Historičari kao uzroke ovog sukoba navode nejasno razgraničenje između dvije zemlje, borbu za mineralne resurse, i marokansku viziju o stvaranju tzv. ‘velikog Maroka’, koju je baštinila tadašnja Partija Oslobođenja (Istiqlal). S druge strane, Ahmed Ben Bella, lider alžirske revolucije, vjerovao je da Maroko potpiruje pobunu Berbera u Alžiru, dok je kralj Hasan II strepio od simpatija vlastite opozicije prema Alžiru. Maroko je, na kraju, bio primoran na povlačenje, budući da je izostala pomoć američke (Kenedijeve) administracije, koja je strahovala od sovjetske intervencije, te je podržala mirno riješenje sukoba. Nastojanja Maroka da uspostavi totalnu kontrolu nad Zapadnom Saharom i integrira je kao regiju južnog Maroka, donekle podjeća na recidive pomenute ideologije.

Prijatelji i saveznici Maroka, Trumpov potez priznavanja suvereniteta Rabata nad Zapadnom Saharom, smatraju trijumfom kojim se konačno zadaje posljednji udarac tzv. ‘kriminalnoj socijalističkoj bandi Polisario’. Marokanski islamisti, koji su danas na vlasti, podijeljeni su glede uspostave diplomatskih odnosa Maroka i Izraela, obzirom na snažnu podršku Marokanaca palestinskom narodu. Premijer Maroka Sa’dudin Osmani ranije je bio protiv normalizacije odnosa njegove zemlje sa Izraelom, držeći da je Izrael okupaciona sila koja provodi teror nad Palestincima.

Najnoviji razvoj događaja na sjeverozapadu Afrike još više je ojačao volju Fronta Polisario da nastavi oružanu borbu za oslobođenje Zapadne Sahare, nadajući se da međunarodna zajednica, bez obzira na odluku američke administracije, neće priznati marokanski suverenitet nad Zapadnom Saharom.

Primirje između Marokanske Vlade i Fronta Polisario potpisano je pod pokroviteljstvom UN-a 1991. Time je ovaj kompleksni i najduži sukob na tlu Afrike zamrznut čitave tri decenije. Sukob je obnovljen manjim okršajima kad su marokanske snage nedavno izvršile upad u tampon zonu UN-a, čije su trupe obezbjeđivale mir u dodirnim područjima između teritorije koju kontrolira Maroko i pojasa koji se nalazi pod kontrolom fronta Polisario. Marokanske snage pokušale su osloboditi prilaz cesti koju su blokirali pripadnici Polisarija. Radi se o strateški značajnoj komunikaciji između Maroka i Mauritanije koja se smatra glavnom arterijom, bez koje je nemoguće odvijanje neometane trgovine između Maroka i zemalja subsaharske Afrike. Kako bi spriječile upade gerilskih snaga Fronta Polisario, marokanske vlasti su izgradile široki pješčani zid fortificiran kamenom i bodljikavom žicom koji se proteže 2,700km uzduž cijele teritorije Zapadne Sahare, prema granici sa Mauritanijom. Analitičari tvrde da je uzduž zida postavljeno i najduže minsko polje u povjesti ratovanja. Na jednom dijelu ovaj žičani zid zadire u dio mauritanskog teritorija kojim je 20 posto teritorije Zapadne Sahare, zapadno od zida koju kontrolira Polisario, presječen i podijeljen na dva dijela. Da bi se stekao pravi dojam neophodno je baciti pogled na geografsku kartu Zapadne Sahare.

Kao dio rješenja ovog sukoba u skladu sa rezolucijama UN-a bilo je dogovoreno da Maroko, pod nadzorom UN-a, provede referendum u Zapadnoj Sahari koji bi omogući stanovnicima Zapadne Sahare da  sami odluče o svojoj budućnosti, da li žele integraciju sa Marokom ili insistiraju na uspostavljanju vlastite države. Taj referendum nikad nije proveden. Osim toga, Maroko je u međuvremenu sistematski naseljavao teritoriju Zapadne Sahare vlastitom populacijom sa sjevera kako bi osigurao da, u slučaju da referendum ipak bude održan, većina populacije glasa za integraciju sa Marokom. Iako kritičari marokanske politike prema Zapadnoj Sahari tvrde da marokanska vojska i policija provode veliku represiju nad stanovnicima Zapadne Sahare, da su prava Sahrawi populacije ugrožena, a da je marokanska doseljenička populacija sa sjevera, posebno privilegirana u svakom pogledu, vlasti u Rabatu tvrde da su investirali ogromna sredstva kako bi poboljšali životne uvjete stanovništva i plemensku populaciju Zapadne Sahare pacificirali i pridobili za lakšu integraciju sa Marokom.

Pitamo se zbog čega tolika bespoštedna borba, višedecenijski oružani sukob, međunarodno lobiranje, intervencije i prijetnje novim ratovima, normalizacija odnosa Maroka sa Izraelom, nepovjerenje Maroka i Alžira, podrška Alžira Polisariju… kad se radi samo o komadu saharske pustinje na kojem živi tek 600 hiljada ljudi?

Maroko, iako njegovi stanovnici podržavaju volju palestinskog naroda za slobodom, na jednom nivou ima određenih sličnosti s Izraelom, jer poput Izraela decenijama provodi sistemski demografski inžinjering na teritiriji Zapadne Sahare koju kontrolira. Vlada Maroka je od 1975. do danas nudila posebne poticaje Marokancima koji su bili voljni i spremni naseliti se na području Zapadne Sahare. Ti marokanski stanovnici danas čine više od dvije trećine žitelja Zapadne Sahare. Međutim, po međunarodnom pravu, transfer populacije na okupirani teritorij, direktno je kršenje člana 49 Četvrte Ženevske konvencije.  Vlada Maroka ponudila je prijedlog u kojem je obećala sveobuhvatnu autonomiju stanovnicima Zapadne Sahare, ali i dalje pod suverenitetom Rabata. Polisario, pak, insistira na održavanju referenduma za samoopredjeljenje i zbog toga prijeti obnavljanjem oružanog sukoba, ako se to u dogledno vrijeme ne desi. Pored pitanja dekolonizacije, samopredijeljenja, ljudskih prava etničke i kulturološke manjine Sahrawija, posebnu ulogu u ovom sukobu ima borba za kontrolu mineralnih resursa. To je, po nekima, jedan od najznačajnijih uzroka sukoba za kontrolu Zapadne Sahare.

Najveće naslage fosfata na svijetu

Naime, u marokanskoj pustinji, u njenom kamenu, nalaze se najveće naslage fosfata na svijetu. Maroko posjeduje više od 72 posto globalnih depozita fosfata. Ovaj mineral u velikim količinama nalazi se na području Zapadne Sahare, dakle ne samo u Maroku. Jedan od uvjeta pod kojim je Španija 1975. pristala da kontrolu svoje tadašnje kolonije, Španske Sahare, prepusti Maroku i Mauritaniji, bile su garancije marokanskih vlasti da će španske rudarske kompanije dobiti pravo na eksploataciju 30 posto fosfata i nakon prepuštanja kontrole nad Zapadnom Saharom.

Fosfat je nezamjenjiv mineral, uz nitrogen, bez fosfata je danas nemoguće proizvesti vještačko gnojivo – fertilizer. Neophodan za proizvodnju hrane i sektor agrikulture, dakle dragocjen mineral neophodan u procesu proizvodnje hrane za više od sedam milijardi ljudi na planeti. Drugi po velični proizvođač fosfata na svijetu, Kina, posjeduje tek 6 posto rezervi fosfata. Upravo je bogatstvo fosfatom, pored navedenih razloga, uzrokom geopolitičkih tenzija i nadmetanja oko Zapadne Sahare.

Saveznici Maroka, SAD, a nakon normalizacije odnosa s Marokom vjerovatno i Izrael, svakako žele da Maroko kontrolira ovaj vrijedni mineral čiji značaj postaje sve veći, obzirom na Pandemiju COVID-19, ali i inače uslijed straha da bi na globalnom nivou moglo doći do nestašica hrane. Mnoge razvijene zemlje danas uvode posebne programe sigurnosti hrane (Food security programs). Neki od najvećih suverenih (državnih) fondova, posebno u bogatim arapskim zaljevskim zemljama, investiraju milijarde dolara u programme sigurnosti hrane kako bi osigurali neometanu proizvodnju hrane na dugoročnom planu. Sukob oko Zapadne Sahare i  kontrole najvećih globalnih rezervi fosfata na svijetu dešava se daleko od očiju nezainteresirane svjetske javnosti. Američki profesor Stephen Zunes vjeruje da će regija sjeverozapadne Afrike imati istu vrstu monopola nad fosfatom koju OPEC danas ima nad proizvodnjom nafte. To bi moglo proizvesti nevjerovatne implikacije po kontrolu proizvodnje hrane na globalnom planu. Nafta danas nije važna kao što je bila nekad. Borbu za kontrolu energetskih resursa već danas zamjenila je borba za proizvodnju hrane i kontrolu resursa vode. Proizvodnja hrane za potrebe globalne populacije bit će nemoguća bez upotrebe fosfata za fertilizaciju tla. Danas se u visokim naučnim, političkim i geostrateškim centrima u svijetu vodi ozbiljna rasprava o preostalim naslagama fosfata koji stoji na raspolaganju čovječanstvu. Neki naučnici vjeruju da bi postojeći depoziti mogli potrajati tek jedno stoljeće. Stuart White, direktor Instituta za održivu budućnost na Sidnejskom univerzitetu za tehnologiju u Australiji, vjeruje da će potrebe za fosfatom porasti narednih decenija, posebno zbog očekivanih potreba za hranom zemalja subsaharske Afrike. Osim toga, smatra profesor White, rastuće potrebe za potrošnjim mesa u Kini i jugoistočnoj Aziji, za čiju su prozivodnju neophodne velike količine fosfata, dodatno će učiniti vrijednim ovaj resurs.

Stoga, sukob na sjeverozapadu Afrike i borbu za kontrolu ovog dijela saharske pustinje, ma koliko to zvučalo fantastično, treba posmatrati višedimenzionalno. Da bismo razumjeli silnice međunarodnih dnosa i poteze velikih svjetskih sila i njihovih saveznika, potrebno je razumjeti kompleksne odnose i sinergiju između identiteta, želje za samopredijeljenjem i slobodom, religije, politike, ekonomije, nauke, ideologije, ljudskih prava i drugih kategorija.

Iranska podrška Frontu Polisario

Simultano američko priznanje suvereniteta Maroka nad teritorijem Zapane Sahare, normalizacija odnosa Maroka i Izraela i najava novog otpora Maroku od strane Polisarija, može se takođe promatrati kroz prizmu eskalacije šireg sukoba između Washingtona i njegovih arapskih saveznika, uglavnom monarhija uključujući i Maroko i Iran. Naime, neki izvori u Izraelu tvrde da je Iran jedan od glavnih sponzora Fronta Polisario, obzirom da je među prvim zemljama koje su ga priznale. Zapadne zemlje se boje da bi Zapadna Sahara, ako bi postala nezavisna država, mogla postati utočište radikalnim ideologijama. Najviše se boje da bi mogla postati plaforma za iranski uticaj u regionu. Marokanski ministar vanjskih poslova izjavljivao je da ima dokaze da Iran pruža podršku Frontu Polisario. Kao dokaz bliskosti Irana i s ovim pokretom otpora, izvori u Izraelu navode bliskost Alžira sa Iranom, i navodnu želju Irana da ima uticaj na još jedanom moreuzu, Gibraltaru, kroz koji prolazi 25 posto svjetskih roba i oko 120 hiljada brodova godišnje. Iran to danas pokušava, tvrde ovi izvori, ostvariti u Jemenu, Perzijskom zaljevu i Rogu Afrike. Strahujući od iranskog uticaja, Maroko je prekinuo diplomatske odnose sa Iranom i poduzeo niz drugih mjera. Normalizacija odnosa sa Izraelom, američko priznanje marokanskog suvereniteta nad Zapadnom Saharom idu u prilog tezi o strahu od iranskog uticaja. Dinamika političkih događaja na sjeverozapadu Afrike takođe ukazuje na sve izraženije nadmetanje suprotstavljenih interesa i njihovih nosilaca. Turska sve više unapređuje ekonomske odnose sa Alžirom koji Tursku snabdjeva prirodnim gasom. Turska i Alžir imaju približno slična politička stajališta glede Palestine i Libije. S druge strane, najveći arapski rival Turske, UAE, pozicionira se kao protivnik interesima Alžira i Turske u Maroku i planira otovoriti konzularnu misiju na području Zapadne Sahare. Turska, koja odbija priznati Polisario, mogla bi odigrati važnu diplomatsku ulogu svojim uticajem na vlasti Alžira i dobre odnose s Moskvom. Kako bi se pronašlo najbolje diplomatsko rješenje za Zapadnu Saharu. To rješenje bi prihvatio i Rabat, ako bi ono bilo u obliku prihvatljive autonomije u okviru Maroka. Ako bi i Alžir na to pristao, to bi spriječilo eskalaciju sukoba, a osiromašenoj i potlačenoj Sahrawi populaciji bi osiguralo prihvatljiv stepen samoopredijeljenja i slobode. Time bi Sahrawi uspjeli da se otrgnu manipulacijama Polisarija i nesigurnosti i straha koji doživljavaju od strane Maroka.

(Saff/Stav)

Izvor:saff.ba

The post Da li je na pomolu konačno rješenje krize oko Zapadne Sahare? appeared first on SANDZAKLIVE.COM – Najuticajniji portal u Sandžaku..

Izvor: Sandzaklive

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *